Poezija, Meg Dej

10 je izjutra kad mi dolaziš


U nekakvom drugom životu, mogu čuti
kako dišeš; slabašan zvuk poput prstiju što se utrkuju
u zamršenoj kosi. Sanjala sam
ponovo o plivanju u kamenolomu
& sebe izronjenu na površinu gdje me dozivlješ
glasom koji je samo moje uspavano sopstvo moglo
znati. Sada jasikove šare
dišu na zidu & aveti usjekuju
svoju pjesmu u prut svjetlosti. Ostavi me—
onu mene—u krevetu s drugom ženom
koja je kazala kako su svi zvuci požude
sačinjeni od samoglasnika što ih ja ne mogu
čuti. Zadrži me namjesto ovoga maloga sunca
koje srkuće u plavom nebu obruba naših plahti
a onda potanja & iznova se projavi: usnuli peni
u Venerinom remenu, tvoj oreol se njiše
polako & bakru je nalik što miče se protivan pamuku
u kukuruzu ili ilovači. Kakvo upropašćivanje
madraca što stenje mora nastati
kada se uzvratiš u mene & povučeš
noć uvis nad našim glavama. Oči su ti
dva mjeseca kojima plovim & moja pluća
pune se vlažnim žamorom bedara tvoga povratka.
Nedjelja je—ili tako, pak, govoriš s objema rukama
na mojim grudima—& uzavreo dah je jedina himna
čijeg se refrena možemo prisjetiti. I onda
posegneš za mnom kao da mogu biti neki drugi
čovjek. Činiš da pjevam bez zvuka.



Osluškivanje u tami


Čak i u ovom svjetlu mogu vidjeti
tvoju žudnju. Pojavljuje se procjep

u tvrdom golom polju između
ovih ograđenih hridina & otvara

u plitkim posteljama zaoranih od svetilišta
do svetilišta kao da ih je obilje poplava

bilo progutalo da bi otkrilo
obrise zemlje ispod.

Navika—ili ozljeda načinila je
tvoje površje glatkim (istina je

da je tvoje malo gazdinstvo potopljeno)
& ja pijem u ovom žeđanju

kao da sam već narečeno tele što dahće
za vazduhom kad mu je gubica očišćena

od onoga što mu je bilo samo
sadržano u postojanju. Je li to još uvijek

sinestezija po kojoj nemam izbora
nego da koristim oči kao uši? Ti

smiješ se onda, zubi tvoji ukalupljeni
uokolo čvrstog i mirnog gunđanja

od mora pod nama, oči su ti
"da" ili "ne" pitanje koje sam iščekivala

sezonama da isklija. Operatoru, jesi li
tamo? Moje ruke nikada nisu bile

zadovoljne da bi bile moja usta, stoga
moja usta mogu biti druge stvari.

Mjesec je srp što ljulja se
unatoč povratku navještenog rala

& u mojim prstima ime je tvoje
koje sadim isponova&isponova u zemlju.



Začelo zove

Za opasnih godina

svako je uzimao ljubavnike

sem nas. Nismo bili

voljeni zbog toga

u nedostatku  šećera &

i nismo mogli biti med

bez pčela. Datumi

malo smisla imaju bez

vremena koje nas čuva, voljene

& naivno raspete od kraja

do kraja sa ništavilom

između. Zazvonili smo

svako za sebe umjesto

glasinama & zapovjestima,

lozinka do lozinke 

među planetarnom šutnjom:

U redu, druškane. Ili tadašnji

pozorniče. O, generale, O, bože,

O "da", Operatoru, da li si čuo

ko nestade toga ljeta?

Mahnusmo jedno drugome

u zagonetkama odbačenim ležerno

nad poslom & u redovima

za hljeb, & kada nismo mogli

koristiti naša usta, konačno smo

naučili koristiti naše ruke. 

Elegija u prevođenju


                       Pokušavala sam da ti mahnem ali ti mi ne bi uzvratio istim.

                                                                Tanje, budite dobre*

Oprosti na mojoj gluvosti sada zbog tvog imena na drugim usnama:

svaka se usta skupljaju a onda otvaraju & ja tragam za talasom

sreća njihovih jezika jeste u tome što mogu zaduvati

tvojim imenom u toj prigušenoj tmini koju prepoznajem ali ne mogu

objasniti to istom zaboravnom plavom koja drži školjku do tvog uha

& osluškuje drumove bučne & jasne. Moje su ruke nabrekle

imenom što označava moje srodstvo koje je čekalo na vodu

da ispuni njihove uši. Ili ulje; salo lisičje sa žuči

zeca, loj medvjeđi otopljen u vrućoj mokraći, breskove koštice pržene

u svinjskoj masti & zamotane uzduž fišeka kao lijek; u šiljak oštar

čak, stijenu nazubljenu; ma što da probije dolje duboko do bubnja

nutarnjeg koji ih drži podalje od žena—starijih

ili drugih—& priča koje one pričaju o našem bivanju previše skrhanom
za njihovo poimanje, & koje se ipak nastavlja. Nadolje. Oprosti

na mojoj gluvosti na mom vlastitom zvuku, kako sam pogriješila s ranom

koju ti možeš zaliječiti. Oprosti na mjestima tvojih protraćenih riječi

koje su nas mogle spasiti odlaska kada sam te bila slušala rukama.
Vidjela sam Džonija uživo & dalje u mislima o gej paru, momaka s parkinga.

Kako li sam mogla znati da Ti si bezvrijedna zvuči poput onog Hoćemo
li ovo učiniti, taman i pod svjetlima. Puštaš me da kažem Da. Šta da je

Džoni Neš jasno mogao vidjeti da je Loren nestala—ja sam željela samo
da čujem more. Audiolog pita Da li ti to zvuči kao da si ispod

vode?& ja mislim samo o tvom imenu. Mislim da to sve bješe od tebe
poslije mog voljenja, ali sjećanje ne dokazuje ništa sem moje sigurnosti—

ispucali krug oko tvojih ustiju bješe istog oblika kao u vrijeme odmora
ili u razmišljanju o ispuhivanju dima, & sva tri stvaraju isti zvuk;



* The Be Good Tanyas, kanadska muzička grupa

Preveo i kroz engleski plovio Radomir D. Mitrić